Uskrsnuće je izvorište i temelj kršćanske vjere. Vjere u Isusa Krista i Njegovu otkupiteljsku žrtvu na križu. Vjeru u Boga koji stoji na početku i koncu spasenja spreman dati vječni život kako bi nas učinio baštinicima vječnosti. Njegovim otkupljenjem na križu uspostavili smo novi savez, postojano dioništvo u Božjem kraljevstvu koji je konačni cilj našega putovanja, našega „hodočašća“ prema Kristu. No, da bismo sigurno hodili Isusovim putem, potrebno je taj put upoznati. A upoznati put znači upoznati Njegovu volju. Volju koju otkrivamo u Njegovoj Riječi i Njegovom Zakonu. Vršenje Božje volje preduvjet je nastanka novog čovjeka, novih nas. A potpuno se podložiti Božjoj volji podrazumijeva ne željeti ništa drugo do onoga što Otac želi. No to potpuno podlaganje volje Božjoj skrbi iziskuje našu snažnu volju, podrazumijeva nadvladavanje „vlastitosti“. Ona zahtjeva bezuvjetnu ljubav prema Bogu, spremnu napustiti sve čime je dosada hranila svoje svjetovne žudnje. Napustiti požude tijela, požude očiju i oholost života. „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka” (1 Iv 2,17). Volja predana Bogu vodi ka nebu, jer sada Bog vodi čovjeka. Stoga u najdubljoj poniznosti trebamo stati pred Oca i uputiti mu iskrenu molitvu, spremni prihvatiti sve iz Njegove očinske ruke, bilo radost ili tuga. Moramo uvijek nastojati sebe oblikovati prema Božjoj volji, i ostati u intimnoj povezanosti s Njim putem molitve. Iste one koju je Isus uputio Ocu moleći Mu se u Getsemanskom vrtu (Mk 14,36), vraćajući krivu volju Rajskog vrta na voljnost potpunog prepuštanja Getsemanskog. Jer u konačnici Božja je volja otjelovljena u Isusu. U Njegovom spasiteljskom i otkupiteljskom činu na križu. U molitvi „Oče naš“ kojom nas je podučio. Molitvi djece Ocu. Molitvi djece koja poznaju srce svoga Oca i koja mu vjeruju. U molitvi koju, posebno u ovim tjeskobnim i zlokobnim vremenima trebamo s potpunim pouzdanjem i predanjem uputiti našem Ocu, jer je to molitva puna povjerenja u Boga koji želi najbolje za nas, za naše spasenje. „Oče naš“ je molitva koja u nama treba aktivirati istu ljubav kakvu je Isus imao prema Očevoj volji, znajući da jedino ljubav može pobijediti zlo. Stoga se u nama kao baštinicima Kristovim, kao Njegovim novorođencima, mora očitovati vjera u vječno spasenje. Vjera da je zlo dobrom pobijeđeno. Zato molimo: Oče naš… budi volja Tvoja. Jer pred takvim se Bogom ima smisla prostrijeti, iskazati poslušnost i prepustiti Mu da te sprovede kroz najteže kušnje.
Molitvu je, svojim vizualnim umjetničkim djelom uputilo dvadeset i petero likovnih umjetnika okupljenih uskrsnom izložbom inspiriranom Isusovim molitvenim riječima. Riječima koje su poveznica likovnog dijela izložbe s osamnaest fotografija iz života i djela bl. Alojzija Stepinca.
Posljednje izgovornim riječima blaženika – „Fiat voluntas Tua“, inspirira se i Lojze Kalinšek. Vapaj čovjeka ruku uzdignutih prema nebu, vapaj Sina u tjeskobnom činu njegove potpune predaje Bogu i Ocu. Ta možda najvažnija scena, odnosno rečenica koju Isus izgovara, a zapisuje evanđelist Luka, otkriva nam važno otajstvo: biti s Njim u molitvi, slijediti Božju volju svakoga dana pa i onda kada nas čeka križ, živjeti u sve većoj Očevoj prisnosti. Istovremenost dramatičnosti i kontemplacije, trenutka kada ostaju samo Isus i Otac, „upisuju“ u svoje platno crtačkom i kolorističkom virtuoznošću Josip Boteri Dini, Marija Puzak i Nada Žiljak koja prikazom Raspeća u infracrvenom spektru slike otkriva razložnost Isusove krvave molitve. Karin Grenc zaustavlja taj trenutak u toplom mediju drva, dok mu Andreja Hojnik Fišić svojom enformelističkom slikom zasićenom akrilom, žicom, epoksi smolom i paljenjem daje potrebnu dramatičnost i snagu koja simbolično odolijevajući svim atacima, nadilazi ograničenost materije i osigurava vječnost. A u svoj zanimljiv popartistički uradak Lidija Saftić Ožbolt doslovno upisuje Isusove riječi – kao posljednju molitvu u Getsemaniju i kao riječi vječne molitve Očenaša. Molitve koju u svojoj maniri – glagoljicom, zapisuje u dvometarsko platno Irena Gayatri Horvat. Dimenzijom, ali i bogatom ikonografijom, sada u figurativnom izričaju konkurira joj slika Marijana Jakubina. Prepoznatljivom simbolikom Ivanova Otkrivenja, u nju koncentrira sve elemente našega spasenja, koji kulminiraju u centralnoj vertikali slike prizorom Isusova raspeća i uskrsnuća. Motivu križa u evokaciji Golgote pristupa Ivana Ožetski, a začuđujućom minucioznošću i korisnik CRZ-a Ranko Čuča, koji pod budnim okom svoje mentorice Blanke Stančić Puhak stvara već godinama slike konkurentne profesionalnim umjetnicima. Križu „se prepušta“ i Jelena Martinović nježnom lirskom impresijom, dok Ivan Car svojom plavom ekspresijom „trasira“ svoj likovni put k još jednoj znakovitoj Očevoj riječi – „Moje misli nisu vaše misli“. Ali naše misli trebaju biti Njegove misli. U ovom vremenima kada se nad nas nadvijaju zlokobni oblaci vlastitog samouništenja, kada smo zlom zamrznuli ljubav, kada naše „egzistencijalno i duhovno iskustvo vremena“ gradi pohlepa, požuda i ono najgore-oholost. Upravo na to se osvrće u slici istoimenog naziva Marija Galić. Naslućujemo to i u slici Nikole Rajića iz čijeg crnila uskrsava žuta, sunčana forma, kao novo Sunce, nova Zemlja koju ćemo nasljedovati po Kristu, jer su nam Križ i Uskrsnuće to osigurali. Jer iz duhovnih grobova podigao je mrtve i otvorio im put vječnosti. To je temeljna istina naše vjere, koju tematiziraju svojim slikama Deša Popović i Ivica Petraš. A u simboličnom motivu svoga hodočasničkog puta, svojim svjetlopisom predstavlja i Damir Barešić. Simbol uskrsnuća integrira u svoje djelo i Vesna Šantak. O liku svete ptice – feniksa, kao jednog od glavnih simbola rane Crkve govore i pišu i crkveni oci, nazivajući ga čudesnim znakom uskrsnuća. Kada dođe vrijeme njegove smrti, on spokojno uđe u svoje gnijezdo, umre da bi ponovno uskrsnuo. Divno je i čudesno kako Stvoritelj svih stvari uzdiže one koji su mu ponizno služili u sigurnosti dobre vjere. Služili kao što to čine anđeli, služeći i Bogu i čovjeku. Jednog od njih materijalizira u sjajnom metalu, u njemu karakterističnoj formi „torzoida“ mladi kipar Petar Koši. A zoomorfnim simbolom Ivana evanđelista, Sanela Đurinec Raič apostrofira važnost podlaganja Očevoj riječi. Jer podlažući se njoj …“i Riječ tijelom postade“. I „Evo Čovjeka“, podsjeća istoimenom slikom Ana Guberina. Evo Boga! Boga koji se u punini ogleda u licu našeg Spasitelja. Licu Isusa Krista koje se pred nama ukazuje dok izgovaramo riječi najljepše molitve. Licu koje su poput ikone, utisnule u svoju sliku Ana Marija Botteri, Ivana Bilić Antičević i Dijana Nazor Čorda. Licu Boga pod čijim se vječno budnim okom, kojeg nam u svome nadrealističkom prizoru prikazuje Tamara Brmbota, prepuštamo Njegovoj volji. Spremni piti iz Njegova kaleža, govoreći ponizno, ali podignute glave: Oče, neka bude volja Tvoja!
Sanda Stanaćev Bajzek
Molitvu je, svojim vizualnim umjetničkim djelom uputilo dvadeset i petero likovnih umjetnika okupljenih uskrsnom izložbom inspiriranom Isusovim molitvenim riječima. Riječima koje su poveznica likovnog dijela izložbe s osamnaest fotografija iz života i djela bl. Alojzija Stepinca.
Posljednje izgovornim riječima blaženika – „Fiat voluntas Tua“, inspirira se i Lojze Kalinšek. Vapaj čovjeka ruku uzdignutih prema nebu, vapaj Sina u tjeskobnom činu njegove potpune predaje Bogu i Ocu. Ta možda najvažnija scena, odnosno rečenica koju Isus izgovara, a zapisuje evanđelist Luka, otkriva nam važno otajstvo: biti s Njim u molitvi, slijediti Božju volju svakoga dana pa i onda kada nas čeka križ, živjeti u sve većoj Očevoj prisnosti. Istovremenost dramatičnosti i kontemplacije, trenutka kada ostaju samo Isus i Otac, „upisuju“ u svoje platno crtačkom i kolorističkom virtuoznošću Josip Boteri Dini, Marija Puzak i Nada Žiljak koja prikazom Raspeća u infracrvenom spektru slike otkriva razložnost Isusove krvave molitve. Karin Grenc zaustavlja taj trenutak u toplom mediju drva, dok mu Andreja Hojnik Fišić svojom enformelističkom slikom zasićenom akrilom, žicom, epoksi smolom i paljenjem daje potrebnu dramatičnost i snagu koja simbolično odolijevajući svim atacima, nadilazi ograničenost materije i osigurava vječnost. A u svoj zanimljiv popartistički uradak Lidija Saftić Ožbolt doslovno upisuje Isusove riječi – kao posljednju molitvu u Getsemaniju i kao riječi vječne molitve Očenaša. Molitve koju u svojoj maniri – glagoljicom, zapisuje u dvometarsko platno Irena Gayatri Horvat. Dimenzijom, ali i bogatom ikonografijom, sada u figurativnom izričaju konkurira joj slika Marijana Jakubina. Prepoznatljivom simbolikom Ivanova Otkrivenja, u nju koncentrira sve elemente našega spasenja, koji kulminiraju u centralnoj vertikali slike prizorom Isusova raspeća i uskrsnuća. Motivu križa u evokaciji Golgote pristupa Ivana Ožetski, a začuđujućom minucioznošću i korisnik CRZ-a Ranko Čuča, koji pod budnim okom svoje mentorice Blanke Stančić Puhak stvara već godinama slike konkurentne profesionalnim umjetnicima. Križu „se prepušta“ i Jelena Martinović nježnom lirskom impresijom, dok Ivan Car svojom plavom ekspresijom „trasira“ svoj likovni put k još jednoj znakovitoj Očevoj riječi – „Moje misli nisu vaše misli“. Ali naše misli trebaju biti Njegove misli. U ovom vremenima kada se nad nas nadvijaju zlokobni oblaci vlastitog samouništenja, kada smo zlom zamrznuli ljubav, kada naše „egzistencijalno i duhovno iskustvo vremena“ gradi pohlepa, požuda i ono najgore-oholost. Upravo na to se osvrće u slici istoimenog naziva Marija Galić. Naslućujemo to i u slici Nikole Rajića iz čijeg crnila uskrsava žuta, sunčana forma, kao novo Sunce, nova Zemlja koju ćemo nasljedovati po Kristu, jer su nam Križ i Uskrsnuće to osigurali. Jer iz duhovnih grobova podigao je mrtve i otvorio im put vječnosti. To je temeljna istina naše vjere, koju tematiziraju svojim slikama Deša Popović i Ivica Petraš. A u simboličnom motivu svoga hodočasničkog puta, svojim svjetlopisom predstavlja i Damir Barešić. Simbol uskrsnuća integrira u svoje djelo i Vesna Šantak. O liku svete ptice – feniksa, kao jednog od glavnih simbola rane Crkve govore i pišu i crkveni oci, nazivajući ga čudesnim znakom uskrsnuća. Kada dođe vrijeme njegove smrti, on spokojno uđe u svoje gnijezdo, umre da bi ponovno uskrsnuo. Divno je i čudesno kako Stvoritelj svih stvari uzdiže one koji su mu ponizno služili u sigurnosti dobre vjere. Služili kao što to čine anđeli, služeći i Bogu i čovjeku. Jednog od njih materijalizira u sjajnom metalu, u njemu karakterističnoj formi „torzoida“ mladi kipar Petar Koši. A zoomorfnim simbolom Ivana evanđelista, Sanela Đurinec Raič apostrofira važnost podlaganja Očevoj riječi. Jer podlažući se njoj …“i Riječ tijelom postade“. I „Evo Čovjeka“, podsjeća istoimenom slikom Ana Guberina. Evo Boga! Boga koji se u punini ogleda u licu našeg Spasitelja. Licu Isusa Krista koje se pred nama ukazuje dok izgovaramo riječi najljepše molitve. Licu koje su poput ikone, utisnule u svoju sliku Ana Marija Botteri, Ivana Bilić Antičević i Dijana Nazor Čorda. Licu Boga pod čijim se vječno budnim okom, kojeg nam u svome nadrealističkom prizoru prikazuje Tamara Brmbota, prepuštamo Njegovoj volji. Spremni piti iz Njegova kaleža, govoreći ponizno, ali podignute glave: Oče, neka bude volja Tvoja!
Sanda Stanaćev Bajzek
Slike s otvorenja izložbe
foto: Elizabeta Wagner