Irena Gayatri Horvat i Jelena Martinović dvije su žene, umjetnice i alpinistice. Povezuju ih umjetnost i planine, crtež i boja, Velebit i Himalaja. One isprepliću živote, ispreplićući svoju umjetnost i ljubav prema prirodi i svemu prirodnome – zemlji, suncu, nebu, svekolikom biljnom i životinjskom svijetu. Svjedočeći svojom slikom snažnu duhovnost koja emanira iz svakog njezina djelića i neku čudesnu religioznost koju osjećaju prema prirodi. Ta fascinacija prirodom iz koje izvlače svoju stvaralačku snagu i trajnu inspiraciju, kulminirala je u najvećoj avanturi, u poduhvatu života kojemu posvećuju ovu izložbu. Ekspediciji na Himalaju, točnije na njenu „Tirkiznu Božicu“ - 8201m visok vrh Cho Oyu. Na tom vrhu svijeta, u dodiru leda i neba, u kontrastima samotnih snježnih prijevoja i kolorističke raskoši molitvenih zastavica, pronicljivih šerpi i snažnih jakova, u stanjima fizičke iscrpljenosti a duhovne snage. Sve to ali i mnogo više, u čudesnoj kompatibilnosti izričajnih različitosti, Gayatri i Jelena u prostoru Galerije Kupola grade svoj „umjetnički kamp“ ispunjen skicama, stranicama dnevničkih zapisa s planinskih putešestvija, slika na platnu, linoreza otisnutih na svilene trake, mandala, ali i karabinera, dereza… U izložbenom prostoru, ukomponirani u novu cjelinu, postaju svojevrsna umjetnička instalacija i strukturalna okosnica koja stvara i nova značenjska iščitavanja.
22. prosinca 2023. - |
deplian_n__1_.jpg | |
File Size: | 326 kb |
File Type: | jpg |
U Skopju, R Sj. Makedonija, 15. lipnja, u Nacionalnoj galeriji Mala stanica, a u organizaciji Društva likovnih umjetnika Makedonije, otvorena je međunarodna izložba u kojoj u kojoj su svoje stvaralačke snage udružile dvije kustosice - Sanda Stanaćev Bajzek, kao autorica i kustosica hrvatske Femininologije kojom od 2014.godine predstavlja stvaralaštvo vizualnih umjetnica i kustosice Jane Maneve Čuposke koja predvodi makedonsku Feminu. Već devet godina njihovi kompatibilni izložbeni projekti mijenjaju percepciju stvaranjem „zdrave“ i potentne baze tematiziranja i predstavljanja višestrukog identiteta žene, brojnih arhetipova i stereotipova kojima je žena izložena, kao globalne teme. Čine to pozivajući u svoj projekt eminentne hrvatske, odnosno makedonske vizualne umjetnice, koje nerijetko svojim djelovanjem utjelovljuju temeljne ženske i ljudske principe. Suradnja je to i dvaju umjetničkih udruženja, dvaju gradova Skopja i Zagreba te dvaju država, Hrvatske i Sjeverne Makedonije. Suradnja koja je ovaj put udružila dvije kustosice umjetnice u novom konceptu - u umjetničkoj kreaciji koja se ostvaruje „u paru“. U više ili manje uspješnoj sinergiji dvije autorske individualnosti. Prvo u suradnji dvaju kustosica, potom i u suradnji dvadeset umjetnica koje su za potrebe ovog umjetničkog eksperimenta spojene je u deset parova u kojima se istospolnost pokazala bazom pozitivnog ishoda, kompatibilnosti koja proizlazi iz razumijevanja, iz istog ženskog senzibiliteta. Kako je na izložbi kazivala kustosica Jana Maneva Čuposka ujedno i jedna od autorica: „Princip "para" u procesu stvaranja jednog umjetničkog djela naspram drugog stvorilo je potpuno novi zanimljiv koncept koji je u svom procesu prolazio kroz stanje jednakosti i različitosti, bliskosti. Koncept umjetničke kohezije u "paru" stvorio je djela s različitim, a opet istim umjetničkim identitetom. Podsjetimo, temeljni koncept umjetničkog projekta „Femina vs. Femininologija“ je osnova u kojoj se prati žena kao subjekt, odnosno objekt te njena uloga u više segmenata: povijesno, sociološki, filozofski, religijski. Ali i s aspekta - par, kompatibilnost, sličnost, idealno, različito,…“
O ovoj zanimljivoj suradnji koja je početak buduće kontinuirane suradnje dvaju udruženja govorila je Jana Maneva Čuposka, ujedno i predsjednica DLUM-a, a o samim radovima i o realizaciji ovih zanimljivih „sparivanja“ Sanda Stanaćev Bajzek, predsjednica HULULK-a, prisjetivši publiku kako je upravo suradnjom s makedonskim umjetnicama 2016. godine Femininologija postala međunarodni projekt. Sljedeći dan 16.6. u Kinoteci Makedonije upriličene su i projekcija filma Nicole Hewitt – Žene minorne spekulacije te filma Jane Lulovske – Magna mater. Ove umjetnice čine ujedno i jedan umjetnički par, a ostale parove čine:
Alana Kajfež i Ana Trajkovska
Ivana Bakal i Marina Kocareva Ranisavljav
Irena Gayatri Horvat i Maja Raunik Kirkov
Dijana Nazor Čorda i Nataša Milovančev
Lucia Labas i Hristina Zafirovska
Ivana Ožetski i Marina Cvetanovska
Tara Beata Racz i Tanja Tanevska
Gabrijela Šimić i Vana Urošević
Paulina Jazvić i Jana Maneva Čuposka.
Klasična štafelajna slika i infrared slika, crtež i grafika, umjetnička knjiga, video i fotografija, skulptura i lutka, kostim i instalacija. Sve to u jednoj priči koja ih je ujedinila. Priči o ženi.
O ovoj zanimljivoj suradnji koja je početak buduće kontinuirane suradnje dvaju udruženja govorila je Jana Maneva Čuposka, ujedno i predsjednica DLUM-a, a o samim radovima i o realizaciji ovih zanimljivih „sparivanja“ Sanda Stanaćev Bajzek, predsjednica HULULK-a, prisjetivši publiku kako je upravo suradnjom s makedonskim umjetnicama 2016. godine Femininologija postala međunarodni projekt. Sljedeći dan 16.6. u Kinoteci Makedonije upriličene su i projekcija filma Nicole Hewitt – Žene minorne spekulacije te filma Jane Lulovske – Magna mater. Ove umjetnice čine ujedno i jedan umjetnički par, a ostale parove čine:
Alana Kajfež i Ana Trajkovska
Ivana Bakal i Marina Kocareva Ranisavljav
Irena Gayatri Horvat i Maja Raunik Kirkov
Dijana Nazor Čorda i Nataša Milovančev
Lucia Labas i Hristina Zafirovska
Ivana Ožetski i Marina Cvetanovska
Tara Beata Racz i Tanja Tanevska
Gabrijela Šimić i Vana Urošević
Paulina Jazvić i Jana Maneva Čuposka.
Klasična štafelajna slika i infrared slika, crtež i grafika, umjetnička knjiga, video i fotografija, skulptura i lutka, kostim i instalacija. Sve to u jednoj priči koja ih je ujedinila. Priči o ženi.
Otvorenje 4. svibnja u galeriji Specijalne policije, Trg Žrtava Fašizma 1, Zagreb
Izložba koja udružuje dvije vrsne umjetnice, dvije prijateljice, dvije avanturistice, alpinistice i pasionirane ljubiteljice prirode, otvara se 4. svibnja u galeriji Specijalne policije u samom centru Zagreba, koji se profilira kao atraktivan izlagački prostor.
Umjetnički je to apel Irene Gayatri Horvat i Jelene Martinović o potrebi obnavljanja znanja o prirodnom funkcioniranju svijeta. Iniciran ljubavlju prema prirodi i šumi, ujedinjuje ga istovjetni motiv i crtačka virtuoznost autorica. Stoga se, u Refleksijama šume kako i naslovljavaju sam izložbeni koncept, reflektiraju umjetničke osobnosti samih autorica, pozivajući nas „da se i sami resetiramo na zdrave osnove od kojih nas udaljava užurbani način života, da promislimo o sebi i o prirodi koje smo neodjeljivi dio“. Neodjeljivi kao što su i materijali koje koriste neodvojivi od samog stvaralačkog procesa i određenih tehnika, koje obje autorice koriste slijedeći slobodu odabira i kombiniranja kao vlastiti imperativ. Tako Gayatri na slikarskom platnu crta i „slaže“ svoje linoreze, a Jelena slika akrilom na papirnatoj podlozi. U toj slobodi kombiniranja izričaja reflektira se njihov slobodarski duh, izravan i snažan utjecaj koji na njih vrši priroda, formirajući njihov svjetonazor i estetske stavove koje one prenose u neprirodni prostor galerije poništavajući granicu prirodnog i umjetnog(arhitektonskog) u kojem bivaju angažirana naša vizualna ali i auditivna osjetila. Jer Gayatri i Jelena stvaraju ambijentalno djelo kojim, ispitujući oblike, boje, mirise i zvukove prirode, formiraju mjesto koje potiče posjetitelja i omogućava mu doživljaj na više perceptivnih razina. Izlazeći iz same domene likovnog upotpunjavaju izložbu video uradcima obogaćenim zvukovima prirode i glazbom, koji od promatrača zahtijevaju sudjelovanje i posebnu duhovnu koncentraciju. A u središnji dio galerije, aludirajući na pokrete i titraje lišća, postavljaju svoje crtačko-grafičke mobile, gradeći svoju posebnu „likovnu šumu“ u kojoj možemo iščitati stanja i spoznaje koje nadilaze osobno i postaju refleksije univerzalnih vrijednosti. A kako šume ne bi živjele samo u našim snovima, slikarice Irena Gayatri Horvat i Jelena Martinović svojim slikama, crtežima i grafikama kreiraju svijet u kojem pred našim očima spretno udružuju prirodno i arhetipsko s produktima suvremenog. Kao u Jeleninim animacijama u kojima se pomoću aplikacija Artivive oživljeni preklapaju skenirani prizori njezine slike i fotografije, ili u video uradcima u kojima Gayatri oživljava svoje stihove u čudesnoj glazbenoj simbiozi s kompozitorom Simonom Skalarom. Postajući tako ravnopravne brojnim recentnim eko projektima, koji apelirajući na život u skladu s prirodom, osvješćuju njezinu važnost i sve što nam ona beskompromisno nudi. Sada, u čudesnom svjetlucanju, u refleksijama šume. – iz predgovora Sanda Stanaćev Bajzek
Umjetnički je to apel Irene Gayatri Horvat i Jelene Martinović o potrebi obnavljanja znanja o prirodnom funkcioniranju svijeta. Iniciran ljubavlju prema prirodi i šumi, ujedinjuje ga istovjetni motiv i crtačka virtuoznost autorica. Stoga se, u Refleksijama šume kako i naslovljavaju sam izložbeni koncept, reflektiraju umjetničke osobnosti samih autorica, pozivajući nas „da se i sami resetiramo na zdrave osnove od kojih nas udaljava užurbani način života, da promislimo o sebi i o prirodi koje smo neodjeljivi dio“. Neodjeljivi kao što su i materijali koje koriste neodvojivi od samog stvaralačkog procesa i određenih tehnika, koje obje autorice koriste slijedeći slobodu odabira i kombiniranja kao vlastiti imperativ. Tako Gayatri na slikarskom platnu crta i „slaže“ svoje linoreze, a Jelena slika akrilom na papirnatoj podlozi. U toj slobodi kombiniranja izričaja reflektira se njihov slobodarski duh, izravan i snažan utjecaj koji na njih vrši priroda, formirajući njihov svjetonazor i estetske stavove koje one prenose u neprirodni prostor galerije poništavajući granicu prirodnog i umjetnog(arhitektonskog) u kojem bivaju angažirana naša vizualna ali i auditivna osjetila. Jer Gayatri i Jelena stvaraju ambijentalno djelo kojim, ispitujući oblike, boje, mirise i zvukove prirode, formiraju mjesto koje potiče posjetitelja i omogućava mu doživljaj na više perceptivnih razina. Izlazeći iz same domene likovnog upotpunjavaju izložbu video uradcima obogaćenim zvukovima prirode i glazbom, koji od promatrača zahtijevaju sudjelovanje i posebnu duhovnu koncentraciju. A u središnji dio galerije, aludirajući na pokrete i titraje lišća, postavljaju svoje crtačko-grafičke mobile, gradeći svoju posebnu „likovnu šumu“ u kojoj možemo iščitati stanja i spoznaje koje nadilaze osobno i postaju refleksije univerzalnih vrijednosti. A kako šume ne bi živjele samo u našim snovima, slikarice Irena Gayatri Horvat i Jelena Martinović svojim slikama, crtežima i grafikama kreiraju svijet u kojem pred našim očima spretno udružuju prirodno i arhetipsko s produktima suvremenog. Kao u Jeleninim animacijama u kojima se pomoću aplikacija Artivive oživljeni preklapaju skenirani prizori njezine slike i fotografije, ili u video uradcima u kojima Gayatri oživljava svoje stihove u čudesnoj glazbenoj simbiozi s kompozitorom Simonom Skalarom. Postajući tako ravnopravne brojnim recentnim eko projektima, koji apelirajući na život u skladu s prirodom, osvješćuju njezinu važnost i sve što nam ona beskompromisno nudi. Sada, u čudesnom svjetlucanju, u refleksijama šume. – iz predgovora Sanda Stanaćev Bajzek
Consuelo Plama, čileanska umjetnica s trenutnom adresom u Zagrebu počastiti će nas novom izložbom koju će otvoriti 2. svibnja u Dubrovniku, u galeriji Sponza. Izložbu je posvetila Dubrovniku ali i Hrvatskoj, koja ju je prihvatila i u koju nakon godina adaptacije i asimilacije koja nije uvijek bila laka, danas prihvaća kao svoju novu domovinu. Izložbom predstavlja izbor iz nekoliko svojih slikarskih i skulptorskih ciklusa s naglaskom na ciklus slika „Forestero/Stranac“ inspiriranih Gradom koji očarava svojom arhitekturom, mediteranskom ariom i mentalitetom svojih „gospara“.
Svo vrijeme trajanja izložbe, do 15.5. posjetitelji će imati prilike upoznati i porazgovarati s umjetnicom te iz prve ruke ćuti što što se to krije „In corde meo“ Consuelo Palma.
Iz predgovora Sanda Stanaćev Bajzek:
„Autorski osebujan i jedinstven likovni svijet Consuelo Palma izrasta iz potrebe za slobodom umjetničkog stvaranja te nastojanja da se premoste okviri tradicionalnog i u formalnoj i u sadržajnoj domeni slike. Iskristalizirao se iz osobnog svjetonazora i likovne potrebe koju gradi na suprotnostima, na dihotomiji figurativnog i apstraktnog, primordijalnog i civilizacijskog, pojavnog i duhovnog, plohe i volumena. „Ispisivati” slikom, crtežom ili skulpturom dnevnik svoga života, formula je koju Consuelo poput matrice koristi u svakom djelu kako bi posve intimno progovorila o vlastitoj egzistenciji, o etičkim i estetičkim stavovima. Otkrivajući u likovnoj materiji svoja afektivna i emocionalna stanja, apelirajući na našu međusobnu povezanost, na sudbinsku isprepletenost ljudskog i božanskog, materijalnog i duhovnog u nama. Ikonografiju njenog djela, izgrađenu na poticajima iz prirode, na dojmovima tijekom putovanja, susreta s novim mjestima i kulturama, „čitamo“ kao arhetipsku… Njezine slike i skulpture su globalne metafore, simbolički predstavljena realnost vezana za čovjekovo izvorno iskustvo. One su projekcije prirodnih senzacija ili civilizacijskih nasljeđa. To su otisci života filtrirani autoričinom emocijom i maštom… Nije potreban poseban vizualni i estetički senzibilitet da bi se u tom pristupu likovnim morfologijama osjetila simbolika i otkrio duhovni sadržaj. Jer percepcija njezinih radova posjeduje široku skalu promatračke emocionalnosti - od one dječje pa sve do zrelosti promatrača koji je voljan i sposoban iščitati iz njih složenija značenja. Značenja koja nam u potpunosti otkriva dubrovačka izložba.“
Svo vrijeme trajanja izložbe, do 15.5. posjetitelji će imati prilike upoznati i porazgovarati s umjetnicom te iz prve ruke ćuti što što se to krije „In corde meo“ Consuelo Palma.
Iz predgovora Sanda Stanaćev Bajzek:
„Autorski osebujan i jedinstven likovni svijet Consuelo Palma izrasta iz potrebe za slobodom umjetničkog stvaranja te nastojanja da se premoste okviri tradicionalnog i u formalnoj i u sadržajnoj domeni slike. Iskristalizirao se iz osobnog svjetonazora i likovne potrebe koju gradi na suprotnostima, na dihotomiji figurativnog i apstraktnog, primordijalnog i civilizacijskog, pojavnog i duhovnog, plohe i volumena. „Ispisivati” slikom, crtežom ili skulpturom dnevnik svoga života, formula je koju Consuelo poput matrice koristi u svakom djelu kako bi posve intimno progovorila o vlastitoj egzistenciji, o etičkim i estetičkim stavovima. Otkrivajući u likovnoj materiji svoja afektivna i emocionalna stanja, apelirajući na našu međusobnu povezanost, na sudbinsku isprepletenost ljudskog i božanskog, materijalnog i duhovnog u nama. Ikonografiju njenog djela, izgrađenu na poticajima iz prirode, na dojmovima tijekom putovanja, susreta s novim mjestima i kulturama, „čitamo“ kao arhetipsku… Njezine slike i skulpture su globalne metafore, simbolički predstavljena realnost vezana za čovjekovo izvorno iskustvo. One su projekcije prirodnih senzacija ili civilizacijskih nasljeđa. To su otisci života filtrirani autoričinom emocijom i maštom… Nije potreban poseban vizualni i estetički senzibilitet da bi se u tom pristupu likovnim morfologijama osjetila simbolika i otkrio duhovni sadržaj. Jer percepcija njezinih radova posjeduje široku skalu promatračke emocionalnosti - od one dječje pa sve do zrelosti promatrača koji je voljan i sposoban iščitati iz njih složenija značenja. Značenja koja nam u potpunosti otkriva dubrovačka izložba.“
Izložbeni prostor / kripta samostansko - župne crkve B. D. Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici
2. 4. - 2. 5. 2023.
foto: Lojze Kalinšek
Misterij Križa
Na sami Cvjetnicu, po prvi puta u kripti samostanske crkve BD Marije Anđeoske u zagrebačkoj Sesvetskoj Sopnici, budućoj galeriji Đure Sedera, otvorena je izložba uskršnje tematike dvadeset devetero umjetnika Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara. Impresivan još do kraja neuređen prostor mamio je sivilom svoga betona, prigušenog osvjetljenja i zračio nekom posebnom tajnovitošću koja je ponukala kustosicu izložbe Sandu Stanaćev Bajzek da ove godine upriliči izložbu snažne teme i motiva baš u tome prostoru.
Uskrsne HULULK-ove izložbe već su tradicija i otvaraju se uvijek na Cvjetnicu , na nedjelju Muke Gospodnje kojom ulazimo u Veliki tjedan, započinjući svoj hod za Križem. Križem koji je svojom snagom opet tu, kao ponuda obraćenja, kao poziv i znak promjene. Korjenite i trajne. Vidljive i Bogu i ljudima. Vidljive u dvadeset i devet Križem na(duh)nutih djela hrvatskih likovnih umjetnika - članova HULULK-a i njihovih gostiju među kojima su eminentna imena hrvatske sakralne umjetnosti: Ana Marija Botteri, Josip Botteri Dini, Mercedes Bratoš, Ivan Car, Marija Čingel, Ivica Fišter, Marija Galić, Karin Grenc, Ana Guberina, Andreja Hojnik Fišić, Irena Gayatri Horvat, Izabela Hren, Krunoslav Jakobović, Marijan Jakubin, Lucija Jelić, Lojze Kalinšek, Petar Koši, Jelena Martinović, Zvjezdana Mihalke, Dijana Nazor Čorda, Ivana Ožetski, Hrvoje Marko Peruzović, Deša Popović, Dimitrije Popović, Marija Puzak, Nikola Rajić, Đuro Seder, Krunislav Stojanovski i Nada Žiljak.
Iz predgovora:
Isusova muka i uskrsnuće je eshatološko-transcendentalni događaj koji nadilazi naše iskustvo i našu spoznaju. No, kao anticipacija uskrsnuća mrtvih, izvorište je i temelj kršćanske vjere i snažno duhovno nadahnuće, s nerijetko najljepšim primjerima upravo u likovnom umjetničkom izričaju. Vjere u Isusa Krista i Njegovo mesijansko poslanje koje je obilježeno i slavnim ulaskom u Jeruzalem kao simbolom Njegove kraljevske pobjede, ali i navještaja Muke, koja kulminira u spasiteljskoj i otkupiteljskoj žrtvi na križu. Činu najveće i najsvetije ljubavi koju Otac gaji za svu svoju djecu. Jer smisao našeg življenja izvorište nalazi upravo u misteriju Božjeg otkupljenja. Ono se tiče svakoga od nas, ono je poziv na jednako posvećenje, poziv na jednaku svetost, na život po primjeru Isusa Krista. Razumjeti tajnu otkupljenja koja nam se otkriva upravo u žrtvi na križu, možemo samo ako smo spremni spoznati misterij grijeha. Uzrok našega pada kojeg nam sam Bog objavljuje, otkrivajući srž, posljedice i nesreću koje nosi, ali i rješenje koje se krije u samome otkupiteljskom misteriju. Grijeh, nastao kada smo iz svog postojanja odbacili Boga, kada smo sami sebe proglasili svojim „bogom“, nadvladan je veličinom Njegovog milosrđa i ljubavi prema palom čovjeku. Bog ga izvodi suprotno od uzroka pada- uzima lik sluge postavši nam sličan, ponizan i poslušan Ocu do smrti. Križem u savršenoj ljubavi i poslušnosti ubija smrt i grijeh u nama i uzdiže nas u dostojanstvo djeteta Božjeg. U poslušnosti i poniznosti krije se tajna otkupljenja. U poslušnosti i poniznosti koja se najsjajnije oslikava u Božjoj muci i otkupljenju – u raspeću i uskrsnuću Isusa Krista. To je misterij koji nam se otkriva u Križu. No, ne bilo kojem križu, već onom koji raspinje uznositost, častohleplje, želju za vladanjem, pametovanja,… Onom koji je i danas „znak osporavan“, kako za vrijeme Isusova prikazanja u hramu, prorokuje starac Šimun: „dijete Isus postati će semeion antillegumenon“. Znak i činjenica kojoj se i dalje opire cijelo naše biće. No on je „mjesto“ koje nas određuje, neodvojiv od Isusa, ali i od nas samih, neprestano prisutan među nama. I nije samo znak. Kršćanima bi trebao biti više od znaka. Biti simbol vjere i ljubavi, simbol spasenja, i ono najbitnije - nasljedovanja Isusa Krista. Navješćujući spasenje, sam Isus govori okupljenima: „Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Isusov poziv na uzimanje križa i nasljedovanje, poziva sve nas da neprestano budemo sudionici Njegova Križa. Uzimanje križa treba biti naša svakodnevna odluka, jer govori Isus: „tko ne nosi križa, i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“, i „nije mene dostojan“. Stoga Križ ne uključuje samo sud o vlastitom kršćanskom životu, nego ga potpuno pogađa, jer on je svrha i smisao. Udaljavanje od križa, udaljavanje je od vlastita života. Dočim njegovim priznavanjem posve mijenjamo vlastitu predodžbu i radikalno se preobražavamo.
Korizmeno vrijeme, koje je završilo današnjom Cvjetnom nedjeljom, obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje slave, mjesto spoznaje misterija otkupljenja. I Muka i Uskrsnuće, kao u slikom otkrivenom „Misteriju otkupljenja“ Marijana Jakubina. „I ljubav i patnja“, oplakivan i slavljen kao u infrered senzaciji Nade Žiljak. Ili u glagoljicom ispisanim stihovima Pisma, utkanima u prizor slike križa kao stabla života Marije Čingel ili implementiranima pod stilizirani križ u plavetnilu slike Ivana Cara. Jer drvo Isusova križa nije tek drvo, i križ nije tek križ - mjesto smrtne kazne za najveće zločince i buntovnike. 0n je središnji simbol kršćanstva. Iz njega izvire cjelokupna kršćanska simbolika. Za nas kršćane on je simbol spasenja. Mjesto stradanja, poniženja, prazan i ogoljen kakvim ga prikazuju Lojze Kalinšek i Krunoslav Jakobović. Ali Križ je i znak pobjede nad grijehom i smrću, znak uzvišenja Krista i nade njegovih sljedbenika „zaokružen“ zlatnom apsidom u slici Irene Gayatri Horvat. On je i znak ljubavne predaje, „bijeli križ“ Jelene Martinović. To je tajanstveni križ Dijane Nazor Čorda. Mjesto preobrazbe smrti u vječni život, kako nam dominacijom duhovna plava kolora u koji upisuje crni znak križa, dočarava Ana Guberina. Ili Ivana Ožetki, koja preobrazbu Križem dočarava toplim oker kolorima formirajući oblik križa svojim minucioznim crtežima. Platna u znak križa stavlja i Krunislav Stojanovski, naslovljavajući svoje recentne kolorističke drippinge jednostavno – „Signum“. Za znak Križa kao „rasKRIŽja“, kao mjesta odluke odlučio se i Nikola Rajić implementirajući njegovu metalnu varijantu u, za njega karakterističnu, formu asamblaža. Ili je Križ jednostavno trodimenzionalna crna forma isprepletena žicom koju potpisuje Mercedes Bratoš. Simbol tjeskobne dramatične stvarnosti poput ukrajinskog stradanja u „drami Križa“ Marije Puzak. U tu Golgotu vlastitog stradanja zagledao se i sam Krist u slici Josipa Botterija Dinija. U križ s kojeg je Ocu uputio sedam riječi: „Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj“, kako nam prikazom golubice kao Duha Svetoga u infracrvenom sloju svog plavog diptiha prikazuje Marija Galić. To je križ snažan u svakom svom segmentu, na svome vrhu i svome dnu kamo Zvjezdana Mihalke smješta grm crvenih ruža koje natapa Kristova otkupiteljska krv. Tamo gdje Mu je tijelo spušteno u anđeosko naručje kao u „Pieti“ Ane Marije Botteri. Križ je centar i smisao i „poetske mise“ Deše Popović. On je i mjesto koje nas vraća našoj nevinosti, našem izvorištu kako nam simboličnim grafičkim znakovljem prikazuje Izabela Hren, a u svojoj kolorističkoj i oblikovnoj raskoši prikazuje Ivica Fišter. Ipak, Križ je je mjesto u kojega zagledani nikada ne smijemo zaboraviti Onoga zbog kojega je on pretvoren u otkupiteljski simbol. Jer se mi kontemplirajući križ približavamo „Raspetom“ - tom „čovjeku križa“ od krvi i mesa, stvarnom i tvarnom, kakvim ga snagom svoje geste „tvori“ Đuro Seder. Toj propetoj Ljubavi koja nam osigurava vječno Kraljevstvo kako nam to (pri)kazuje Karin Grenc. Kraljevstvo kojeg smo i mi dionici po Njegovu uskrsnuću kojega, iako u ozračju križa kao glavne teme izložbe, namjerno ne zaobilazi Hrvoje Marko Peruzović. Jer križ je nedjeljiv od uskrsnuća. On je sredstvo, a uskrsnuće je cilj. Cilj koji osvjetljava križ bojama Vječnoga Svjetla kojeg nam svojom slikom dočarava Andreja Hojnik Fišić. Cilj koji sada posve opravdava sredstvo, jer bez žrtve Križa nema ni Uskrsnuća. Nema ga bez potpune predaje. One koju nam Isus nagovještava Posljednjom večerom – „ovo je moje tijelo i moja krv koja će se za vas predati“. U razlomljenom torzu Kristova tijela, aludirajući na lomljenje kruha, stoji tako kalež Njegove krvi, Sveti gral kojeg nadvisuje križ. To je „corpus mysticum“. To je križ Dimitrija Popovića. Sprava za mučenje koja po Kristu postaje znakom spasenja. Jesmo li za njega spremni? Jesmo li spremni piti iz Isusova kaleža? Jesmo li spremni kušati gorčinu otrova naših sedam grijeha koje nam je eksplicitno u obličju sedam kaleža materijalizirao kipar Petar Koši. Jesmo li spremni „izgorjeti“, predati život sudbini zapisanoj u pepelu kojim mlada kiparica Lucija Jelić puni svoju čudesnu formu sačinjenu od kaširanim papirom modeliranih dijelova ljudskog tijela?
Jesmo li spremni umrijeti za sebe, predati se zajedno s Kristom na križu? Učiniti ga centrom naše duhovnosti, usredotočiti mu naše misli i naše srce. Učiniti ga temeljnim otajstvom povezanosti s Kristovom mukom koju izražavamo u svojim bogoslužjima, a koju smo sada izrazili i ovjekovječili i svojim umjetničkim darom.
Sanda Stanaćev Bajzek
Na sami Cvjetnicu, po prvi puta u kripti samostanske crkve BD Marije Anđeoske u zagrebačkoj Sesvetskoj Sopnici, budućoj galeriji Đure Sedera, otvorena je izložba uskršnje tematike dvadeset devetero umjetnika Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara. Impresivan još do kraja neuređen prostor mamio je sivilom svoga betona, prigušenog osvjetljenja i zračio nekom posebnom tajnovitošću koja je ponukala kustosicu izložbe Sandu Stanaćev Bajzek da ove godine upriliči izložbu snažne teme i motiva baš u tome prostoru.
Uskrsne HULULK-ove izložbe već su tradicija i otvaraju se uvijek na Cvjetnicu , na nedjelju Muke Gospodnje kojom ulazimo u Veliki tjedan, započinjući svoj hod za Križem. Križem koji je svojom snagom opet tu, kao ponuda obraćenja, kao poziv i znak promjene. Korjenite i trajne. Vidljive i Bogu i ljudima. Vidljive u dvadeset i devet Križem na(duh)nutih djela hrvatskih likovnih umjetnika - članova HULULK-a i njihovih gostiju među kojima su eminentna imena hrvatske sakralne umjetnosti: Ana Marija Botteri, Josip Botteri Dini, Mercedes Bratoš, Ivan Car, Marija Čingel, Ivica Fišter, Marija Galić, Karin Grenc, Ana Guberina, Andreja Hojnik Fišić, Irena Gayatri Horvat, Izabela Hren, Krunoslav Jakobović, Marijan Jakubin, Lucija Jelić, Lojze Kalinšek, Petar Koši, Jelena Martinović, Zvjezdana Mihalke, Dijana Nazor Čorda, Ivana Ožetski, Hrvoje Marko Peruzović, Deša Popović, Dimitrije Popović, Marija Puzak, Nikola Rajić, Đuro Seder, Krunislav Stojanovski i Nada Žiljak.
Iz predgovora:
Isusova muka i uskrsnuće je eshatološko-transcendentalni događaj koji nadilazi naše iskustvo i našu spoznaju. No, kao anticipacija uskrsnuća mrtvih, izvorište je i temelj kršćanske vjere i snažno duhovno nadahnuće, s nerijetko najljepšim primjerima upravo u likovnom umjetničkom izričaju. Vjere u Isusa Krista i Njegovo mesijansko poslanje koje je obilježeno i slavnim ulaskom u Jeruzalem kao simbolom Njegove kraljevske pobjede, ali i navještaja Muke, koja kulminira u spasiteljskoj i otkupiteljskoj žrtvi na križu. Činu najveće i najsvetije ljubavi koju Otac gaji za svu svoju djecu. Jer smisao našeg življenja izvorište nalazi upravo u misteriju Božjeg otkupljenja. Ono se tiče svakoga od nas, ono je poziv na jednako posvećenje, poziv na jednaku svetost, na život po primjeru Isusa Krista. Razumjeti tajnu otkupljenja koja nam se otkriva upravo u žrtvi na križu, možemo samo ako smo spremni spoznati misterij grijeha. Uzrok našega pada kojeg nam sam Bog objavljuje, otkrivajući srž, posljedice i nesreću koje nosi, ali i rješenje koje se krije u samome otkupiteljskom misteriju. Grijeh, nastao kada smo iz svog postojanja odbacili Boga, kada smo sami sebe proglasili svojim „bogom“, nadvladan je veličinom Njegovog milosrđa i ljubavi prema palom čovjeku. Bog ga izvodi suprotno od uzroka pada- uzima lik sluge postavši nam sličan, ponizan i poslušan Ocu do smrti. Križem u savršenoj ljubavi i poslušnosti ubija smrt i grijeh u nama i uzdiže nas u dostojanstvo djeteta Božjeg. U poslušnosti i poniznosti krije se tajna otkupljenja. U poslušnosti i poniznosti koja se najsjajnije oslikava u Božjoj muci i otkupljenju – u raspeću i uskrsnuću Isusa Krista. To je misterij koji nam se otkriva u Križu. No, ne bilo kojem križu, već onom koji raspinje uznositost, častohleplje, želju za vladanjem, pametovanja,… Onom koji je i danas „znak osporavan“, kako za vrijeme Isusova prikazanja u hramu, prorokuje starac Šimun: „dijete Isus postati će semeion antillegumenon“. Znak i činjenica kojoj se i dalje opire cijelo naše biće. No on je „mjesto“ koje nas određuje, neodvojiv od Isusa, ali i od nas samih, neprestano prisutan među nama. I nije samo znak. Kršćanima bi trebao biti više od znaka. Biti simbol vjere i ljubavi, simbol spasenja, i ono najbitnije - nasljedovanja Isusa Krista. Navješćujući spasenje, sam Isus govori okupljenima: „Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Isusov poziv na uzimanje križa i nasljedovanje, poziva sve nas da neprestano budemo sudionici Njegova Križa. Uzimanje križa treba biti naša svakodnevna odluka, jer govori Isus: „tko ne nosi križa, i ne ide za mnom ne može biti moj učenik“, i „nije mene dostojan“. Stoga Križ ne uključuje samo sud o vlastitom kršćanskom životu, nego ga potpuno pogađa, jer on je svrha i smisao. Udaljavanje od križa, udaljavanje je od vlastita života. Dočim njegovim priznavanjem posve mijenjamo vlastitu predodžbu i radikalno se preobražavamo.
Korizmeno vrijeme, koje je završilo današnjom Cvjetnom nedjeljom, obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje slave, mjesto spoznaje misterija otkupljenja. I Muka i Uskrsnuće, kao u slikom otkrivenom „Misteriju otkupljenja“ Marijana Jakubina. „I ljubav i patnja“, oplakivan i slavljen kao u infrered senzaciji Nade Žiljak. Ili u glagoljicom ispisanim stihovima Pisma, utkanima u prizor slike križa kao stabla života Marije Čingel ili implementiranima pod stilizirani križ u plavetnilu slike Ivana Cara. Jer drvo Isusova križa nije tek drvo, i križ nije tek križ - mjesto smrtne kazne za najveće zločince i buntovnike. 0n je središnji simbol kršćanstva. Iz njega izvire cjelokupna kršćanska simbolika. Za nas kršćane on je simbol spasenja. Mjesto stradanja, poniženja, prazan i ogoljen kakvim ga prikazuju Lojze Kalinšek i Krunoslav Jakobović. Ali Križ je i znak pobjede nad grijehom i smrću, znak uzvišenja Krista i nade njegovih sljedbenika „zaokružen“ zlatnom apsidom u slici Irene Gayatri Horvat. On je i znak ljubavne predaje, „bijeli križ“ Jelene Martinović. To je tajanstveni križ Dijane Nazor Čorda. Mjesto preobrazbe smrti u vječni život, kako nam dominacijom duhovna plava kolora u koji upisuje crni znak križa, dočarava Ana Guberina. Ili Ivana Ožetki, koja preobrazbu Križem dočarava toplim oker kolorima formirajući oblik križa svojim minucioznim crtežima. Platna u znak križa stavlja i Krunislav Stojanovski, naslovljavajući svoje recentne kolorističke drippinge jednostavno – „Signum“. Za znak Križa kao „rasKRIŽja“, kao mjesta odluke odlučio se i Nikola Rajić implementirajući njegovu metalnu varijantu u, za njega karakterističnu, formu asamblaža. Ili je Križ jednostavno trodimenzionalna crna forma isprepletena žicom koju potpisuje Mercedes Bratoš. Simbol tjeskobne dramatične stvarnosti poput ukrajinskog stradanja u „drami Križa“ Marije Puzak. U tu Golgotu vlastitog stradanja zagledao se i sam Krist u slici Josipa Botterija Dinija. U križ s kojeg je Ocu uputio sedam riječi: „Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj“, kako nam prikazom golubice kao Duha Svetoga u infracrvenom sloju svog plavog diptiha prikazuje Marija Galić. To je križ snažan u svakom svom segmentu, na svome vrhu i svome dnu kamo Zvjezdana Mihalke smješta grm crvenih ruža koje natapa Kristova otkupiteljska krv. Tamo gdje Mu je tijelo spušteno u anđeosko naručje kao u „Pieti“ Ane Marije Botteri. Križ je centar i smisao i „poetske mise“ Deše Popović. On je i mjesto koje nas vraća našoj nevinosti, našem izvorištu kako nam simboličnim grafičkim znakovljem prikazuje Izabela Hren, a u svojoj kolorističkoj i oblikovnoj raskoši prikazuje Ivica Fišter. Ipak, Križ je je mjesto u kojega zagledani nikada ne smijemo zaboraviti Onoga zbog kojega je on pretvoren u otkupiteljski simbol. Jer se mi kontemplirajući križ približavamo „Raspetom“ - tom „čovjeku križa“ od krvi i mesa, stvarnom i tvarnom, kakvim ga snagom svoje geste „tvori“ Đuro Seder. Toj propetoj Ljubavi koja nam osigurava vječno Kraljevstvo kako nam to (pri)kazuje Karin Grenc. Kraljevstvo kojeg smo i mi dionici po Njegovu uskrsnuću kojega, iako u ozračju križa kao glavne teme izložbe, namjerno ne zaobilazi Hrvoje Marko Peruzović. Jer križ je nedjeljiv od uskrsnuća. On je sredstvo, a uskrsnuće je cilj. Cilj koji osvjetljava križ bojama Vječnoga Svjetla kojeg nam svojom slikom dočarava Andreja Hojnik Fišić. Cilj koji sada posve opravdava sredstvo, jer bez žrtve Križa nema ni Uskrsnuća. Nema ga bez potpune predaje. One koju nam Isus nagovještava Posljednjom večerom – „ovo je moje tijelo i moja krv koja će se za vas predati“. U razlomljenom torzu Kristova tijela, aludirajući na lomljenje kruha, stoji tako kalež Njegove krvi, Sveti gral kojeg nadvisuje križ. To je „corpus mysticum“. To je križ Dimitrija Popovića. Sprava za mučenje koja po Kristu postaje znakom spasenja. Jesmo li za njega spremni? Jesmo li spremni piti iz Isusova kaleža? Jesmo li spremni kušati gorčinu otrova naših sedam grijeha koje nam je eksplicitno u obličju sedam kaleža materijalizirao kipar Petar Koši. Jesmo li spremni „izgorjeti“, predati život sudbini zapisanoj u pepelu kojim mlada kiparica Lucija Jelić puni svoju čudesnu formu sačinjenu od kaširanim papirom modeliranih dijelova ljudskog tijela?
Jesmo li spremni umrijeti za sebe, predati se zajedno s Kristom na križu? Učiniti ga centrom naše duhovnosti, usredotočiti mu naše misli i naše srce. Učiniti ga temeljnim otajstvom povezanosti s Kristovom mukom koju izražavamo u svojim bogoslužjima, a koju smo sada izrazili i ovjekovječili i svojim umjetničkim darom.
Sanda Stanaćev Bajzek
foto: E. Wagner
U kripti samostansko župne crkve BD Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici, budućoj galeriji Đure Sedera, kao posveta najvećem kršćanskom blagdanu Uskrsu, a na samu Cvjetnu nedjelju 2.4., u 17 sati otvara se izložba "Misterij križa".
Isusova muka i uskrsnuće je eshatološko-transcendentalni događaj koji nadilazi naše iskustvo i našu spoznaju. No, kao anticipacija uskrsnuća mrtvih, izvorište je i temelj kršćanske vjere i snažno duhovno nadahnuće, s nerijetko najljepšim primjerima upravo u likovnom umjetničkom izričaju. A ovo korizmeno vrijeme, koje završava današnjom Cvjetnom nedjeljom, obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje slave, mjesto spoznaje misterija otkupljenja.
Izložbom predstavljamo dvadeset devet Križem na(duh)nutih djela hrvatskih likovnih umjetnika - članova HULULK-a i njihovih gostiju među kojima su eminentna imena hrvatske sakralne umjetnosti: Ana Marija Botteri, Josip Botteri Dini, Mercedes Bratoš, Ivan Car, Marija Čingel, Ivica Fišter, Marija Galić, Karin Grenc, Ana Guberina, Andreja Hojnik Fišić, Irena Gayatri Horvat, Izabela Hren, Krunoslav Jakobović, Marijan Jakubin, Lucija Jelić, Lojze Kalinšek, Petar Koši, Jelena Martinović, Zvjezdana Mihalke, Dijana Nazor Čorda, Ivana Ožetski, Hrvoje Marko Peruzović, Deša Popović, Dimitrije Popović, Marija Puzak, Nikola Rajić, Đuro Seder, Krunislav Stojanovski i Nada Žiljak.
Isusova muka i uskrsnuće je eshatološko-transcendentalni događaj koji nadilazi naše iskustvo i našu spoznaju. No, kao anticipacija uskrsnuća mrtvih, izvorište je i temelj kršćanske vjere i snažno duhovno nadahnuće, s nerijetko najljepšim primjerima upravo u likovnom umjetničkom izričaju. A ovo korizmeno vrijeme, koje završava današnjom Cvjetnom nedjeljom, obasjava misterij križa koji je za nas kršćane mjesto Božje slave, mjesto spoznaje misterija otkupljenja.
Izložbom predstavljamo dvadeset devet Križem na(duh)nutih djela hrvatskih likovnih umjetnika - članova HULULK-a i njihovih gostiju među kojima su eminentna imena hrvatske sakralne umjetnosti: Ana Marija Botteri, Josip Botteri Dini, Mercedes Bratoš, Ivan Car, Marija Čingel, Ivica Fišter, Marija Galić, Karin Grenc, Ana Guberina, Andreja Hojnik Fišić, Irena Gayatri Horvat, Izabela Hren, Krunoslav Jakobović, Marijan Jakubin, Lucija Jelić, Lojze Kalinšek, Petar Koši, Jelena Martinović, Zvjezdana Mihalke, Dijana Nazor Čorda, Ivana Ožetski, Hrvoje Marko Peruzović, Deša Popović, Dimitrije Popović, Marija Puzak, Nikola Rajić, Đuro Seder, Krunislav Stojanovski i Nada Žiljak.