20. listopada - 10. studenog 2023.
Inkluzivna galerija Art&CeRZe
ulica Kneza Mislava 11, Zagreb
Dvije iznimne umjetnice - jedna od najznačajnijih slovenskih slikarica, profesorica i likovna pedagoginja Anka Krašna i Irena Gayatri Horvat, hrvatska grafičarka sa slovenskom adresom i doktorandica mariborskog Pedagoškog fakulteta, predstavile su se ovog listopada u prvoj inkluzivnoj galeriji u ovom dijelu Europe, u galeriji Art&CeRZe u Zagrebu i to u njenom novom prostoru, nekadašnjoj likovnoj publici Zagreba dobro poznatoj galeriji Stančić.
Njihova izložba kojoj je prethodila i likovna radionica koju je Irena Gayatri Horvat upriličila s polaznicima inkluzivne umjetničke galerije Art&CeRZe, predstavlja motiv i temu ukorijenjenu u svakoj ženi, a to je tema nevjeste. Nosila ona romantične ili osviještene kritičke elemente, intrigira nas i nagoni da o „fenomenu nevjeste“ uvijek iznova progovaramo s fenomenološkog, sociološkog, filozofskog ili religioznog aspekta, a sada i umjetničkog, kao snažnim i zanimljivim inspirativnim polazištem.
Stiliziranom, poetskom slikom Anka Krašna predstavlja nevjeste kršćanskog i islamskog svijeta, skrivajući u tom iskazu općeg globalnog fenomena priču utemeljenu na njezinom osobnom i obiteljskom iskustvu, na tragičnim pričama njenih baka i sumještanki o dogovorenim brakovima, sramoti predbračnih trudnoća, zlostavljanju i omalovažavanju. Pa njezine gustim velom prekrivene bijele nevjeste korespondiraju s burkama zakrabuljenim islamskim ženama, skrivenim nevjestama čiju društvenu inferiornost apsurdno reflektira upravo bijeli veo njihove nevinosti. Ovaj snažan kritički aspekt u kojem se ogledavaju ustaljeni društveni obrasci, tabuizirane kršćanske dogme i stereotipi ženstva, kao da pronalazi svoj izvor u slici njezine kolegice.
Ukorijenjene u arhetipskom i primordijalnom, nevjeste Irene Gayatri Horvat nastaju kao produkt promišljanja o staroslavenskoj kulturi i njenoj sveprisutnosti u kulturnoj tradiciji i kršćanskoj nomenklaturi. Za svoje nevjeste Gayatri odabire za nju karakteristično stablo breze, taj axis mundi koje povezuje zemlju s nebom, materijalno s duhovnim, svjetlo s tamom. Slikajući i rišući ženska tijela kao stabla breze, ukazuje tako na prispodobnost magičnih i simboličnih komponenti „svetog stabla“ sa ženskim arhetipovima, s dobima žene - djevojaštvom, zrelošću obilježenom majčinstvom i starošću kao razdobljem mudrosti. Tako ovo nježno drvo postaje mitološka, nerijetko i biblijska nevjesta, noseći u svojoj utrobi ljudski plod.
I dok su Ankine nevjeste simplificirane, monokromne figure prekrivene bijelim velom, Gayatri nam predstavlja raznoliku galeriju nevjesti. Onih izvučenih iz grčkih i slavenskih mitova – Perunovih nevjesti il' grčke božice Afrodite, biblijskih nevjesti – Eve ili Crkve kao Božje nevjeste, pa sve do Babe Jage kao arhetipa emancipirane žene iscjeliteljice i travarke.
Karakterizirane mističnom i bogatom simbolikom koju dodatno naglašava i koloristička raskoš, Gayatrine nevjeste stoje kao svojevrstan antipod Ankinim monokromnim bijelim udavačama i indijskim udovicama koje kroz transparentne slojeve paus papira kao da nas zaklinju i vape: „Otkrijte nas!
Sanda Stanaćev Bajzek
Njihova izložba kojoj je prethodila i likovna radionica koju je Irena Gayatri Horvat upriličila s polaznicima inkluzivne umjetničke galerije Art&CeRZe, predstavlja motiv i temu ukorijenjenu u svakoj ženi, a to je tema nevjeste. Nosila ona romantične ili osviještene kritičke elemente, intrigira nas i nagoni da o „fenomenu nevjeste“ uvijek iznova progovaramo s fenomenološkog, sociološkog, filozofskog ili religioznog aspekta, a sada i umjetničkog, kao snažnim i zanimljivim inspirativnim polazištem.
Stiliziranom, poetskom slikom Anka Krašna predstavlja nevjeste kršćanskog i islamskog svijeta, skrivajući u tom iskazu općeg globalnog fenomena priču utemeljenu na njezinom osobnom i obiteljskom iskustvu, na tragičnim pričama njenih baka i sumještanki o dogovorenim brakovima, sramoti predbračnih trudnoća, zlostavljanju i omalovažavanju. Pa njezine gustim velom prekrivene bijele nevjeste korespondiraju s burkama zakrabuljenim islamskim ženama, skrivenim nevjestama čiju društvenu inferiornost apsurdno reflektira upravo bijeli veo njihove nevinosti. Ovaj snažan kritički aspekt u kojem se ogledavaju ustaljeni društveni obrasci, tabuizirane kršćanske dogme i stereotipi ženstva, kao da pronalazi svoj izvor u slici njezine kolegice.
Ukorijenjene u arhetipskom i primordijalnom, nevjeste Irene Gayatri Horvat nastaju kao produkt promišljanja o staroslavenskoj kulturi i njenoj sveprisutnosti u kulturnoj tradiciji i kršćanskoj nomenklaturi. Za svoje nevjeste Gayatri odabire za nju karakteristično stablo breze, taj axis mundi koje povezuje zemlju s nebom, materijalno s duhovnim, svjetlo s tamom. Slikajući i rišući ženska tijela kao stabla breze, ukazuje tako na prispodobnost magičnih i simboličnih komponenti „svetog stabla“ sa ženskim arhetipovima, s dobima žene - djevojaštvom, zrelošću obilježenom majčinstvom i starošću kao razdobljem mudrosti. Tako ovo nježno drvo postaje mitološka, nerijetko i biblijska nevjesta, noseći u svojoj utrobi ljudski plod.
I dok su Ankine nevjeste simplificirane, monokromne figure prekrivene bijelim velom, Gayatri nam predstavlja raznoliku galeriju nevjesti. Onih izvučenih iz grčkih i slavenskih mitova – Perunovih nevjesti il' grčke božice Afrodite, biblijskih nevjesti – Eve ili Crkve kao Božje nevjeste, pa sve do Babe Jage kao arhetipa emancipirane žene iscjeliteljice i travarke.
Karakterizirane mističnom i bogatom simbolikom koju dodatno naglašava i koloristička raskoš, Gayatrine nevjeste stoje kao svojevrstan antipod Ankinim monokromnim bijelim udavačama i indijskim udovicama koje kroz transparentne slojeve paus papira kao da nas zaklinju i vape: „Otkrijte nas!
Sanda Stanaćev Bajzek
deplian_n__1_.jpg |