Početkom listopada, točnije 4. 10., u eksterijeru Župnog dvora u Vugrovcu upriličeno je svečano predstavljanje skulpture novog arkanđela - Gabrijela koja je autorsko djelo poznatog hrvatskog kipara naiva Izidora Žige Popijača. To je peta skulptura arkanđela namijenjena parku skulptura Župnog dvora Vugrovec koji se tako pomalo pretvara u jedinstveni park u Europi. Bila je to prilika za ovogodišnje prvo kompariranje očeva umjetnika i njihove djece, započeto prošle godine ciklusom likovnih izložbi "Zapisano u genima". čije autorstvo - idejnu i stručnu koncepciju potpisuje Sanda Stanaćev Bajzek. Naime, sin Žige Popijača, Petar akademski je kipar koji je 2015. godine načinio za Park skulpturu arkanđela Rafaela , pa otac i sin postaju idealan par za ovu izložbenu komparaciju i valorizaciju. Uz ova dva monumentalna rada, Popijači su izložili skulpture i reljefe sakralne tematike, no kako je tijekom zadnjeg zagrebačkog potresa znatno stradao Župni dvor u kojem se nalazi i naš izložbeni prostor, izložbu smo upriličili ispred galerije. Izložbom će uz još nekoliko radova Žige Popijača, biti izloženi i reljefi sina Petra, ak. kipara, koji je također autor jednog od arkanđela i to Rafaela postavljenog prije pet godina u park Župnog dvora. Ovo je prilika da pogledamo i film o Izidoru Popijaču promoviranom ove godine na Pulskom festivalu, a režirao ga je Sergije Michieli koji ga je osobno i predstavio u Vugrovcu.
iz predgovora Sanda Stanaćev Bajzek, autorice idejne i stručne koncepcije izložbenog ciklusa:
Obojici, umjetnički pristup istodobno uključuje antropologijsko, spiritualno-duhovno i aktivističko, prirodi usmjereno djelovanje, koje se temelji na etici skrbi prema bližnjemu - prema prirodi i čovjeku kao njezinom integralnom nerazdvojivom segmentu. Svjesni čovjekove imperativne dominacija nad drugim čovjekom i dominacije nad prirodom kao historijski, politički i simbolički neodvojive pojave u zapadnoj kulturi, Popijači beskompromisno i jasno svojim djelom iskazuju vlastiti kritički stav, svjedočeći i moć i nemoć čovjeka čija je vlastita moralnost i u konačnici vjera u vlastitu božansku prirodu, jedina pokretačka sila kojom uz vlastiti talent može i mora djelovati u svijetu izokrenutih vrijednosti i sustava sveopće dominacije. Upravo „materijalizacijom“ jedne takve ideje koju naslovljava „Nadmoć nemoći“ Petar Popijač se ove godine predstavio zagrebačkoj publici.
I Izidor Popijač u nametnutoj dihotomiji Bogom stvorene prirode i nakaradne ljudske kreacije, pronalazi trajnu inspiraciju i izvor svojem djelu. U odabiru, bolje rečeno pronalasku, izvornih materijala – gline i tisućljetnoga staroga crnoga hrasta, u izboru tema socijalne problematike i čovjekove duhovne bijede, u otuđenosti od prirode. U vrsnosti umijeća i bogatstvu imaginacije, u talentu da svojoj ideji pronađe idealnu formu i prispodobi joj idealan materijal. Stoga, odabir iskonskih materijala – zagorske ilovače i fosilnog crnog hrasta potvrđuje formu u vanvremenskoj ideji, u temama koje su od iskona, primordijalne i vječne, one koje objedinjuju vrijeme svjedočeći nužnost neprekidnog obnavljanja, prirode u savršenosti njezinih neminovnih ciklusa, čovjeka kao neraskidivog njezina dijela, kao krune božanske kreacije.
A utemeljenost skulptorske forme i njezina sadržaja u svjetonazoru Petra Popijača tek je naoko oprečna onoj njegova oca. U uvjetima sličnim tako zvanim „laboratorijima neutralne plovnosti“ svemirskih istraživačkih centara, Petar pod vodom modelira svoje skulptorske forme, promišljajući odnos skulpture kao forme definirane dimenzijama prostora i njezino novo funkcioniranje u uvjetima koji prkose gravitaciji. Stoga i on poput oca nastoji zabilježiti univerzalno, trajno, no što mami vječna pitanja i traži vječne odgovore. No, dok Izidor za materijalom poseže doslovno u duboku prošlost, Petar u produktima suvremenih tehnologija i tehnika pronalazi kompatibilne materijale svojim „antigravitoprizmičnim“ skulpturama poput podvodne (epoxy) smole ili betona kao modernog materijala u kojem izrađuje skulpture u eksterijeru. Ipak otac i sin susreću se promišljanu umjetničkog djela u produkciji izvanvremenskih formi dokazujući da različitost likovnog izraza ne umanjuje jednakovrijednost različite interpretacije univerzalnih motiva, odnosno teme.
A upravo jedan takav motiv poslužiti će nam za njihovu komparaciju i dostojnu valorizaciju. Predstavljena djela, a riječ je o skulpturama, oprečne su u stilu oblikovanja i u materijalu, a kompatibilne u odabiru motiva i umjetničkoj vrsti, pa iako pripadaju i različitim autorima posve suprotne stilistike, upotpunjavaju se i bivaju komplementarna i na formalnoj i sadržajnoj razini. Pri tome sličnost, odnosno različitost nećemo sagledavati u cjelovitosti njihovog umjetničkog opusa (iako smo ga se i dotakli), već prikazom Petrove skulpture arkanđela Rafaela, odnosno Izidorove skulpture arkanđela Gabrijela, koje su izradili za park skulptura arkanđela Župnog dvora u Vugrovcu. Petrov Rafael eksterijer Župnog dvora krasi već pet godina. Motiv androginog, duhovnog entiteta riješen u nemimetičkoj, neo-konstruktivističkoj formi koja odmiče imitiranju prirode. Petar se razmišljajući o temi vodio spoznajom o različitosti anđeoskog entiteta u odnosu na ljudsku. Stoga poseže za stilizacijom realizirajući arkanđela u apstraktnoj formi kao najduhovnijem stilu likovnoga. Njegovo antropomorfno obličje s krilima i ribom u ruci prepoznajemo tek u percepciji praznog prostora omeđenog betonskom konstrukcijom koja tvori razvedenu formu u igri ploha i prostora. Plohe sugeriraju vizualne ritmove kompozicije, a s promjenom kuta gledanja mijenja se i kompozicija, sugerirajući dinamičnost, odnosno dojam lebdenja.
Izidor pak svog arkanđela temelji na figurativnom izričaju, odabirući u sakralnim prizorima uvriježen prikaz anđela kao otjelovljenje u ljudskom, u njega gotovo realističnom obličju. Za razliku od Petrovog ezoteričnog Rafaela, Gabrijel je pravi egzemplar fizičke i materijalne prirode skulpture, njezine ovisnosti kao materijalne forme o sili gravitacije i statici. Stoga njegovu „lebdeću“ prirodu naglašava krilima i oblakom na kojem stoji (ili lebdi), na odmičući od njegove materijalnosti, od neminovnosti njegove manifestacije u ljudskom obličju kada dolazi među nas kao Božji glasnik. Poštujući kršćansku ikonografiju Izidor mu pripaja njegove atribute: ljiljan i trublju, stavljajući mu ih u ruke koje nisu ruke eteričnog, androginog bića već velike, trudbeničke ruke zagorskog težaka. Aludirajući tako na vječan služnički karakter anđela kao nebeskih bića koja služe i čovjeku i Bogu.
Neovisno o rasponu njihova stilskog izraza koji se kreče od Izidorove mimetičke jasnosti do Petrove apstraktne pokrenutosti obojica nam se nesumnjivo predstavljaju kao autori kojima je skulptura osnovni medij te ih prepoznajemo i s punim pravom atribuiramo kao „istinske kipare“ i umjetnike.
Obojici, umjetnički pristup istodobno uključuje antropologijsko, spiritualno-duhovno i aktivističko, prirodi usmjereno djelovanje, koje se temelji na etici skrbi prema bližnjemu - prema prirodi i čovjeku kao njezinom integralnom nerazdvojivom segmentu. Svjesni čovjekove imperativne dominacija nad drugim čovjekom i dominacije nad prirodom kao historijski, politički i simbolički neodvojive pojave u zapadnoj kulturi, Popijači beskompromisno i jasno svojim djelom iskazuju vlastiti kritički stav, svjedočeći i moć i nemoć čovjeka čija je vlastita moralnost i u konačnici vjera u vlastitu božansku prirodu, jedina pokretačka sila kojom uz vlastiti talent može i mora djelovati u svijetu izokrenutih vrijednosti i sustava sveopće dominacije. Upravo „materijalizacijom“ jedne takve ideje koju naslovljava „Nadmoć nemoći“ Petar Popijač se ove godine predstavio zagrebačkoj publici.
I Izidor Popijač u nametnutoj dihotomiji Bogom stvorene prirode i nakaradne ljudske kreacije, pronalazi trajnu inspiraciju i izvor svojem djelu. U odabiru, bolje rečeno pronalasku, izvornih materijala – gline i tisućljetnoga staroga crnoga hrasta, u izboru tema socijalne problematike i čovjekove duhovne bijede, u otuđenosti od prirode. U vrsnosti umijeća i bogatstvu imaginacije, u talentu da svojoj ideji pronađe idealnu formu i prispodobi joj idealan materijal. Stoga, odabir iskonskih materijala – zagorske ilovače i fosilnog crnog hrasta potvrđuje formu u vanvremenskoj ideji, u temama koje su od iskona, primordijalne i vječne, one koje objedinjuju vrijeme svjedočeći nužnost neprekidnog obnavljanja, prirode u savršenosti njezinih neminovnih ciklusa, čovjeka kao neraskidivog njezina dijela, kao krune božanske kreacije.
A utemeljenost skulptorske forme i njezina sadržaja u svjetonazoru Petra Popijača tek je naoko oprečna onoj njegova oca. U uvjetima sličnim tako zvanim „laboratorijima neutralne plovnosti“ svemirskih istraživačkih centara, Petar pod vodom modelira svoje skulptorske forme, promišljajući odnos skulpture kao forme definirane dimenzijama prostora i njezino novo funkcioniranje u uvjetima koji prkose gravitaciji. Stoga i on poput oca nastoji zabilježiti univerzalno, trajno, no što mami vječna pitanja i traži vječne odgovore. No, dok Izidor za materijalom poseže doslovno u duboku prošlost, Petar u produktima suvremenih tehnologija i tehnika pronalazi kompatibilne materijale svojim „antigravitoprizmičnim“ skulpturama poput podvodne (epoxy) smole ili betona kao modernog materijala u kojem izrađuje skulpture u eksterijeru. Ipak otac i sin susreću se promišljanu umjetničkog djela u produkciji izvanvremenskih formi dokazujući da različitost likovnog izraza ne umanjuje jednakovrijednost različite interpretacije univerzalnih motiva, odnosno teme.
A upravo jedan takav motiv poslužiti će nam za njihovu komparaciju i dostojnu valorizaciju. Predstavljena djela, a riječ je o skulpturama, oprečne su u stilu oblikovanja i u materijalu, a kompatibilne u odabiru motiva i umjetničkoj vrsti, pa iako pripadaju i različitim autorima posve suprotne stilistike, upotpunjavaju se i bivaju komplementarna i na formalnoj i sadržajnoj razini. Pri tome sličnost, odnosno različitost nećemo sagledavati u cjelovitosti njihovog umjetničkog opusa (iako smo ga se i dotakli), već prikazom Petrove skulpture arkanđela Rafaela, odnosno Izidorove skulpture arkanđela Gabrijela, koje su izradili za park skulptura arkanđela Župnog dvora u Vugrovcu. Petrov Rafael eksterijer Župnog dvora krasi već pet godina. Motiv androginog, duhovnog entiteta riješen u nemimetičkoj, neo-konstruktivističkoj formi koja odmiče imitiranju prirode. Petar se razmišljajući o temi vodio spoznajom o različitosti anđeoskog entiteta u odnosu na ljudsku. Stoga poseže za stilizacijom realizirajući arkanđela u apstraktnoj formi kao najduhovnijem stilu likovnoga. Njegovo antropomorfno obličje s krilima i ribom u ruci prepoznajemo tek u percepciji praznog prostora omeđenog betonskom konstrukcijom koja tvori razvedenu formu u igri ploha i prostora. Plohe sugeriraju vizualne ritmove kompozicije, a s promjenom kuta gledanja mijenja se i kompozicija, sugerirajući dinamičnost, odnosno dojam lebdenja.
Izidor pak svog arkanđela temelji na figurativnom izričaju, odabirući u sakralnim prizorima uvriježen prikaz anđela kao otjelovljenje u ljudskom, u njega gotovo realističnom obličju. Za razliku od Petrovog ezoteričnog Rafaela, Gabrijel je pravi egzemplar fizičke i materijalne prirode skulpture, njezine ovisnosti kao materijalne forme o sili gravitacije i statici. Stoga njegovu „lebdeću“ prirodu naglašava krilima i oblakom na kojem stoji (ili lebdi), na odmičući od njegove materijalnosti, od neminovnosti njegove manifestacije u ljudskom obličju kada dolazi među nas kao Božji glasnik. Poštujući kršćansku ikonografiju Izidor mu pripaja njegove atribute: ljiljan i trublju, stavljajući mu ih u ruke koje nisu ruke eteričnog, androginog bića već velike, trudbeničke ruke zagorskog težaka. Aludirajući tako na vječan služnički karakter anđela kao nebeskih bića koja služe i čovjeku i Bogu.
Neovisno o rasponu njihova stilskog izraza koji se kreče od Izidorove mimetičke jasnosti do Petrove apstraktne pokrenutosti obojica nam se nesumnjivo predstavljaju kao autori kojima je skulptura osnovni medij te ih prepoznajemo i s punim pravom atribuiramo kao „istinske kipare“ i umjetnike.
deplijan__1_.pdf |