Zapisano u genima izložbeni je ciklus započet prošle godine, kojega je idejno i stručno osmislila Sanda Stanaćev Bajzek, a zamišljen je kao kompariranje kroz direktno izlagačko sučeljavanje poznatih likovnih obiteljskih parova, očeva umjetnika i njihove djece koja se bave istovjetnom umjetničkom granom. Kako je pokazao je veliki interes publike za ovakvu tematiku, odlučili smo ga nastaviti i ove godine predstavljanjem novih parova. Početkom listopada predstavili smo kiparski par – oca i sina Popijače, a 23.listopada drugom i trećom izložbom izložbenog ciklusa predstavili smo dva iznimna umjetnička dvojca: slikare - oca Josipa Botteria Dinija i kćer Anu Mariju Botteri, odnosno grafičare - oca Vilka Žiljka i kćer Janu Žiljak Gršić.
Prisutne medije i hrabru publiku onih koji su se odvažili doći u ovo pandemijsko vrijeme, pozdravila je ravnateljica Muzeja Prigorja Morena Želja Želle, a izložbu je kao izaslanica gradonačelnika Grada Zagreba otvorila Cvijeta Grijak iz Gradskog ureda za kulturu, rekavši kako je ovaj izložbeni projekt značajan Gradu Zagrebu, jer obogaćuje kulturnu ponudu i potvrđuje izuzetan sluh kulturnih institucija Sesveta za vrijedne umjetničke projekte kojima Hrvatska udruga likovnih umjetnika i likovnih kritičara kontinuirano predstavlja ponajbolje od recentne hrvatske, ali i međunarodne likovne umjetnosti.
Izložbama su nazočili Vilko Žiljak i kćer Jana, a Botterijevi su nam se iz Splita javili videom, te su tako u virtualnom obliku bili s nama na ovom specifičnom i lijepom, iako pandemijom onemogućenom druženju u živo.
Prisutne medije i hrabru publiku onih koji su se odvažili doći u ovo pandemijsko vrijeme, pozdravila je ravnateljica Muzeja Prigorja Morena Želja Želle, a izložbu je kao izaslanica gradonačelnika Grada Zagreba otvorila Cvijeta Grijak iz Gradskog ureda za kulturu, rekavši kako je ovaj izložbeni projekt značajan Gradu Zagrebu, jer obogaćuje kulturnu ponudu i potvrđuje izuzetan sluh kulturnih institucija Sesveta za vrijedne umjetničke projekte kojima Hrvatska udruga likovnih umjetnika i likovnih kritičara kontinuirano predstavlja ponajbolje od recentne hrvatske, ali i međunarodne likovne umjetnosti.
Izložbama su nazočili Vilko Žiljak i kćer Jana, a Botterijevi su nam se iz Splita javili videom, te su tako u virtualnom obliku bili s nama na ovom specifičnom i lijepom, iako pandemijom onemogućenom druženju u živo.
Iz predgovora Sande Stanaćev Bajzek: Vilko Žiljak i Jana Žiljak Gršić
Otac Vilko Žiljak i njegova kćer Jana Žiljak Gršić, oboje profilirani i u grafičkoj struci uspješni autori, idealan su dvojac koji je potvrdno odgovorio mojoj želji da se genetici kao znanstvenoj disciplini odgovori umjetničkom. Jer, ne samo što su otac i kćer koji se bave istovjetnim vizualnim izričajem, već što i u samoj kreaciji svoga rada virtuozno spajaju znanost i umjetnost. Za svoje predstavljanje, voljno se podlažući mojoj komparativnoj valorizaciji, izabrali su svoje recentne računalne grafike koje nužno percipiramo kao artefakte jedne „posebne umjetnosti“. One koja je produkt sinergije znanosti i likovne umjetnosti, odnosno sinestezija dvaju umijeća, ukoliko prihvatimo davno postavljenu tezu Nauma Gaba da je i znanost umijeće (odnosno jedna vrsta umjetnosti). Stoga njihove genske kompatibilnosti ili različitosti ne možemo utvrditi prije postavljanja teze o njihovoj grafici kao izričaju umjetničkog. A Žiljci, kontinuirano osuvremenjuju računalnu grafiku i na sadržajnoj i formalnoj razini. Naime, Vilko Žiljak otac je infrared inovacije i koautor pet patenata u području infracrvenih boja, uvodeći i novu varijablu „Z“ za mjerenje apsorpcije svjetlosti na 1000 nm, a svoj izum implementira i u računalnu grafiku, te kao njen pionir, postaje i prvi autor novog djela koje dualnošću vizualne informacije koju nosi, koncept „slike u slici“ pokazuje na sasvim novi način. I Jana Žiljak Gršić u svom grafičkom dizajnu, kao interdisciplinarnoj grani uz tipografiju, ilustraciju, fotografije i naravno tisak, kombinira i znanja infrared tehnologije prenoseći vizualnom komunikacijom snažniju ideju i još dublju poruku. Upravo takve jesu i njene najnovije grafike. Rezultat su usporedne izvedbe fotografije, konkretno foto-portreta i latiničnog slova kao znaka i osnovnog gradivnog elementa „slike“.
Iz predgovora Sande Stanaćev Bajzek: Josip Botteri Dini i Ana Marija Botteri
Vlastiti put, no ipak paralelan očevom, odabrala je slikarica Ana Marija Botteri, kćer slikara Josipa Botterija Dinija. Za pretpostaviti je da ju je njen otac umjetnik pronio kroz svoj svijet, i da je izloženost umjetničkim, nadasve likovnim senzacijama probudila u njoj gen umjetnika. Odabir slikarskog likovnog medija kao genske predispozicije umjetničkog u Ane Marije je jasno vidljiva. Jer i njezin kao i očev likovni izričaj pokazuje jedinstveno opredjeljenje za plastičke probleme, za zakonitosti i svrhu same slike kao vizualnog medija, za hrabra sučeljavanja kolora i obličja, za karakteristične slobode struktura ili pak značenja i uloge linije kao baze slike. U oboje je „zaraženost“ slikom više nego jasna, jer im je slika glavni izričajni medij. To je i prva, ona vidljiva formalna istoznačnica koju Botterijevi pojačavaju i odabirima kompatibilnih kolora – prevladavajućih nijansi plave i ljubičaste. Nadalje, oni su autori koje određuje i specifična forma koju „grade“ faseta ili linija. No, daleko važnija podudarnost oca i kćeri ne očituje se u metieru ili u morfologiji slike, već u osobnom svjetonazoru - ulozi umjetnika, njegovoj svrsi u ovome svijetu, smislu umjetničkog djelovanja. Za Josipa Botterija Dinija umjetnost je simbol, odnosno dokaz djelovanja transcendentnog svijeta u svijetu naše materijalnosti. Svijeta, kako sam kaže: „nekog čudesnog, višeg reda, koji se odražava u djelu umjetnika, kao plodu i svjedočanstvu njegova duhovnog života“. Imperativ potpune posvećenosti umjetničkom zvanju, ali i odgovornosti koju taj dar nosi, Botteri Dini kao otac „mentor“ prenio je i na kćer.
Otac Vilko Žiljak i njegova kćer Jana Žiljak Gršić, oboje profilirani i u grafičkoj struci uspješni autori, idealan su dvojac koji je potvrdno odgovorio mojoj želji da se genetici kao znanstvenoj disciplini odgovori umjetničkom. Jer, ne samo što su otac i kćer koji se bave istovjetnim vizualnim izričajem, već što i u samoj kreaciji svoga rada virtuozno spajaju znanost i umjetnost. Za svoje predstavljanje, voljno se podlažući mojoj komparativnoj valorizaciji, izabrali su svoje recentne računalne grafike koje nužno percipiramo kao artefakte jedne „posebne umjetnosti“. One koja je produkt sinergije znanosti i likovne umjetnosti, odnosno sinestezija dvaju umijeća, ukoliko prihvatimo davno postavljenu tezu Nauma Gaba da je i znanost umijeće (odnosno jedna vrsta umjetnosti). Stoga njihove genske kompatibilnosti ili različitosti ne možemo utvrditi prije postavljanja teze o njihovoj grafici kao izričaju umjetničkog. A Žiljci, kontinuirano osuvremenjuju računalnu grafiku i na sadržajnoj i formalnoj razini. Naime, Vilko Žiljak otac je infrared inovacije i koautor pet patenata u području infracrvenih boja, uvodeći i novu varijablu „Z“ za mjerenje apsorpcije svjetlosti na 1000 nm, a svoj izum implementira i u računalnu grafiku, te kao njen pionir, postaje i prvi autor novog djela koje dualnošću vizualne informacije koju nosi, koncept „slike u slici“ pokazuje na sasvim novi način. I Jana Žiljak Gršić u svom grafičkom dizajnu, kao interdisciplinarnoj grani uz tipografiju, ilustraciju, fotografije i naravno tisak, kombinira i znanja infrared tehnologije prenoseći vizualnom komunikacijom snažniju ideju i još dublju poruku. Upravo takve jesu i njene najnovije grafike. Rezultat su usporedne izvedbe fotografije, konkretno foto-portreta i latiničnog slova kao znaka i osnovnog gradivnog elementa „slike“.
Iz predgovora Sande Stanaćev Bajzek: Josip Botteri Dini i Ana Marija Botteri
Vlastiti put, no ipak paralelan očevom, odabrala je slikarica Ana Marija Botteri, kćer slikara Josipa Botterija Dinija. Za pretpostaviti je da ju je njen otac umjetnik pronio kroz svoj svijet, i da je izloženost umjetničkim, nadasve likovnim senzacijama probudila u njoj gen umjetnika. Odabir slikarskog likovnog medija kao genske predispozicije umjetničkog u Ane Marije je jasno vidljiva. Jer i njezin kao i očev likovni izričaj pokazuje jedinstveno opredjeljenje za plastičke probleme, za zakonitosti i svrhu same slike kao vizualnog medija, za hrabra sučeljavanja kolora i obličja, za karakteristične slobode struktura ili pak značenja i uloge linije kao baze slike. U oboje je „zaraženost“ slikom više nego jasna, jer im je slika glavni izričajni medij. To je i prva, ona vidljiva formalna istoznačnica koju Botterijevi pojačavaju i odabirima kompatibilnih kolora – prevladavajućih nijansi plave i ljubičaste. Nadalje, oni su autori koje određuje i specifična forma koju „grade“ faseta ili linija. No, daleko važnija podudarnost oca i kćeri ne očituje se u metieru ili u morfologiji slike, već u osobnom svjetonazoru - ulozi umjetnika, njegovoj svrsi u ovome svijetu, smislu umjetničkog djelovanja. Za Josipa Botterija Dinija umjetnost je simbol, odnosno dokaz djelovanja transcendentnog svijeta u svijetu naše materijalnosti. Svijeta, kako sam kaže: „nekog čudesnog, višeg reda, koji se odražava u djelu umjetnika, kao plodu i svjedočanstvu njegova duhovnog života“. Imperativ potpune posvećenosti umjetničkom zvanju, ali i odgovornosti koju taj dar nosi, Botteri Dini kao otac „mentor“ prenio je i na kćer.
|
|