Stoga je ova naizgled banalna, bazična likovna tema samo kontekst neštedljivog i objektivnog ogolićivanja čovjeka. Stav je to umjetnika daleko odmaknuta od pogleda na sebe i svoju vrstu kao neprikosnovenog pobjednika nad životom i prirodom. U Labaševoj slici nastanjeni su tragovi sloma, konflikata, propadanja koji se kao konstante provlače kroz sve njegove faze. Što i očekivati od talentiranog i objektivnog senzibiliziranog promatrača civilizacije na umoru, čija tradicionalna određenja i visoka etička načela bivaju trajno narušena izopačenom zbiljom. Meso raspadljivo, do kosti ogoljeno, trune u bolesti, vrišti u očaju, umrtvljeno u snu, bez individualnog obličja, utonulo u svoju turobnu nutrinu, razotkriva tajnu svoga postojanja – svoju ograničenost trajanja. Taj spomenuti Labašev „fisis“ zagledanost je zapravo na ono unutar te pojavnosti. U ponor naše (ne)ljudskosti, pogled na nevidljivu pozornicu igre sjena, ukletih zbivanja, košmarnih vizija i teškog udesa. Samoanalitičko je to seciranje vlastitog unutrašnjeg tkiva, ukaz da je izvorište ograničenosti naše tjelesnosti upravo u našoj duhovnoj kontaminiranosti. Jer Labašev likovni zapis uvijek iz „prvoga lica“, nosi čitke figurativne natruhe i sučeljava se uvijek istim pitanjem smisla života pred Božanskim misterijem. A uočavajući u tom tematskom opredjeljenju za TIJELO i svojevrsnu raznolikost, kako u interpretativnoj tako i u određenim motivskim imputima drugim TIJELIMA (pasa, konja, ptica, raznih predmeta), postajemo svjesni posebnosti njegovog izbora i odluke za tako eksplicitnim nazivom nove izložbe.
TIJELOM Labaš želi provocirati, sugerirati, evocirati, saopćiti neka tajnovita značenja, svoje spoznaje, objave, ideje. Nevidljivo učiniti vidljivim upravo TIJELOM. Uklapajući pomno dotjeranim diskursom ovaj centralni motiv u sliku svijeta koji u licemjernom zaklinjanju personalizaciji svodi čovjeka na broj, na objekt, na TIJELO. – iz predgovora Sande Stanaćev Bajzek